Courtney Milan - intervju

27/10/2017

 

 

Courtney Milan, pravim imenom Heidi Bond, rođena je u južnoj Kaliforniji, a pisanje je strast koju njeguje od djetinjstva. Unatoč tome, nije se uspjela probiti u književnim vodama, zbog čega je odabrala novi životni put. On ju je najprije odveo na studij matematike i kemije na sveučilištu Florida State, na magisterij fizikalne kemije na Berkleyu te na kraju na studij prava na sveučilištu Michigen. Nekoliko godina radila je u struci, a nakon toga došlo je vrijeme da se ponovno posveti svojoj prvoj ljubavi – pisanju.

 

Njezine su knjige nekoliko puta bile na listi bestsellera New York Timesa i USA Todaya. Bila je finalistica na nagradu RITA i nominirana za nagradu za najbolji prvi povijesni romantični roman od RT Reviewer's Choicea.

 

Svim ljubiteljicama romana Courtney Milan jasno je da njezini romani nisu poput ostalih, počevši od toga što Courtney radnju smješta u doba industrijalizacije Engleske (1760.-1820.). Njezini ženski likovi ističu se snagom i samostalnošću, a u njima prepoznajemo hrabrost i odlučnost koja ih karakterizira kao feministice svojeg doba. Muški likovi koje Courtney stvara ističu se svojom društvenom osviještenošću i djelovanjem u skladu s visokim moralnim standardima. Osim što šarmantnošću osvajaju ženska srca, čine to i iskorištavanjem svojeg društvenog položaja za opće dobro – aristokratskom titulom koja im omogućava da svoj glas daju cilju za kojeg se vrlo malo pojedinaca ima hrabrosti boriti.

 

Intervju

 

1. Možete li nam reći gdje ste rođeni i kako je bilo odrastati ondje?


Rođena sam u južnoj Kaliforniji. Bilo je veoma vruće – toliko vruće da si ljeti mogao ispržiti jaje na asfaltu. Dok sam živjela ondje bilo je toliko smoga da katkada nismo mogli uopće vidjeti brda udaljena samo kilometar i pol od našeg doma. Navodno je u međuvremenu zrak postao nešto čišći, no svejedno mi je drago što sam otišla odatle.


2. Kako biste opisali svoju narav – jeste li temperamentni ili ležerni?


Oboje, zapravo. Vrlo sam ležerna dok me netko doista ne isprovocira, a nakon toga teško opraštam. Vjerujte, ne želite mi stati na žulj.

Srećom po sve uključene, imam stravično loše pamćenje pa me rijetki uspiju baš do te mjere razljutiti. Uglavnom zaboravim što su učinili. Recimo da mi se stvarno uspije zamjeriti jedna osoba svakih pet godina - to je otprilike moj prosjek.


3. Kakvu hranu više volite, slatku ili slanu?


Volim slatko, ali ne preslatko. No slana hrana je moja prava propast, ne mogu joj odoljeti. Volim gotovo sve slano. A najviše volim kombinaciju ta dva okusa – brownies sa slanim karamelom, na primjer.


4. Koji vam je od predmeta koji posjedujete najdragocjeniji?


Moram priznati da ne osjećam emotivnu povezanost s materijalnim predmetima. Nisam sigurna jesam li uopće u stanju pojmiti taj koncept. Volim imati određene stvari, no obično se ne vezujem za njih u emotivnom smislu. Slaba sam na tehnološke spravice i stvarno volim nositi svoj Apple ručni sat (koji prikladno zovem Svojim Zlatom), ali čim izađe nova verzija, nemilosrdno ću ga prodati na eBayu. U tom smislu sam doista bezosjećajna osoba.

S druge strane, imam već dugo jednog plišanog psa i, iako ga ne smatram “dragocjenošću” u pravom smislu riječi, bila bih žalosna kad bih ga izgubila.
 

5. Kad biste si mogli priuštiti još jedan dom bilo gdje u svijetu, gdje bi to bilo i zašto?


U Londonu. Obožavam taj grad. Predivan je, i iz njega možete otputovati vlakom u bilo koji dio Engleske. Ima gomilu muzeja i drugih zanimljivosti, a hrana je raznolika i izvrsna. Osim toga – gledajući s praktične strane – London je veoma skup grad, pa ako bih nekim čudom mogla posjedovati nekretninu bilo gdje u svijetu, onda bih definitivno izabrala najskuplje mjesto. Vjerojatno bih živjela ondje mjesec dana godišnje, a ostatak godine bih je iznajmljivala – novac od najma bih iskoristila za tih mjesec dana koliko bih bila u Londonu.


6. Koji vam je bio najneugodniji trenutak u životu?


Nijedan. Stvarno. Nikad mi se ništa neugodno nije dogodilo. Hm. Nitko mi ne vjeruje, ha?

Mislim da mi je ovo bio najneugodniji trenutak u životu: u srednjoj školi smo bili dobili program kojim smo mogli sami izrađivati čestitke na kompjutoru. Ja sam ga isprobala izrađujući, ovaj, čestitke, razglednice, zastavice, cedulje... Svašta. I na svaku od njih sam napisala ime svoje tadašnje simpatije. Zatim sam sve to spremila u fascikl s ostalim školskim stvarima kako ih moj mlađi brat ne bi pronašao, i zabunom dala taj fascikl svojoj prijateljici.

Čekajte, to nije bilo ono najgore. Prijateljica me nazvala i rekla mi: “Čuj, mislim da mi nisi ovo htjela dati.” Dogovorile smo se da će mi vratiti to u školi. Pokušala mi je dodati fascikl preko nekoliko klupa, on se prevrnuo i sve je poispadalo iz njega. Ja sam se brzo bacila na klupu ne bih li svojim tijelom sakrila te papiriće od tuđih pogleda, no samo sam uspjela privući još veću pozornost.

 

7. Kako izgleda vaše mjesto za pisanje?

 

Ono se može opisati jednom riječju: nered.

Zapravo, možda bi ga dvije riječi ipak bolje opisale: veliki nered.

Moje radno mjesto stalno je u tolikom neredu da me u stanju zatrpati, zbog čega opet dolazimo do toga da se ono može opisati jednom riječju, ovaj puta jednom drugom: Starbucks.

 

8. Koji je vaš najbolji savjet za uštedu vremena?

 

Mislim da je najbolji kojega se mogu sjetiti ovaj: izbjegavajte čišćenje kuće pod svaku cijenu. Nije to vrijedno vašeg vremena jer pas će ionako ostaviti otiske šapa već sat vremena nakon što obrišete pod.

Ne znam što bih vam osim toga rekla, jer puno bolje gubim vrijeme nego što ga štedim.

 

9. Koja pomagala koristite kako biste isplanirali svoj dan?

Oh, moje liste stvari koje se trebaju obaviti...Njih obično svakodnevno pišem na komad papira koji odmah nakon toga bacim u smeće jer se ne mogu natjerati da ih zapravo obavim.

 

10. Borite li se ikada od ustaljenog mišljenja da ljubavni romani nisu “prava” književnost?

 

Ne. Mislim, mogla bih, ali to ništa ne bi promijenilo, tako da se ne mučim time.

 

11. Vaše knjige bi se mogle opisati kao feminističke bajke s obzirom da se u njima na svoj način obrađujete neke feminističke pokrete. Biste li nam rekli nešto o vašoj povezanosti s feminizmom, u teoriji ili praksi?

 

Moji su roditelji zapravo jaaaaaaaako konzervativni. Odgajana sam u strogom religioznom duhu, a roditelji su mi bili stroži nego što je i sama religija zahtijevala. Bili su jedni od onih koji su potpisali školski obrazac kojim mi je omogućeno da ne prisustvujem satovima o seksualnom odgoju jer nisu željeli da slušam o metodama kontracepcije. Nismo imali televizor do moje desete godine (a ja sam šesta po redu od sedmero djece, što znači da mnogi od moje braće uopće kod kuće nisu gledali televiziju) jer nisu djecu željeli izložiti “lošim stvarima”, a kad smo ga napokon kupili, majka nam je zabranila gledati većinu programa. Protivila se crtanom filmu o Pašku Patku zbog uvodne melodije koja je podsjećala na rock glazbu, a rock glazba je bila loša jer...ne znam, valjda zato što bi završila tinejdžerskom trudnoćom?

 

No moji su me roditelji također naučili da preispitujem stvari i budem znatiželjna. Kad sam u crkvi počela postavljati neugodna pitanja, a ljudi odgovorni za nas adolescente upozoravati mojeg oca da “Počne kontrolirati svoju kćer”, on je pitao: “Zašto ne biste odgovorili na njezina pitanja? Pitanja nisu opasna. Vaš manjak odgovora jest.” I onda mi je rekao da mogu postaviti kakvo god pitanje želim, jer on želi da samostalno razmišljam, a ne da slijepo idem njegovim stopama.

Trebalo mi je zaista puno vremena da dođem to točke kada mogu reći: “Znate što, dosta mi je.” Dugo mi je trebalo da mi u potpunosti postane “dosta” i još uvijek se trudim osloboditi se nekih stvari. To znači da konstantno moram premišljati, analizirati i preispitivati ono u što sam dugo vjerovala – ono u što ljudi koje volim još uvijek gorljivo vjeruju.

 

Poanta ove priče je ta da događaji koji se spominju u mojim knjigama nisu namjerno osmišljeni kao feministički. Teme koje obrađujem za mene su od osobne važnosti, a neke od njih su i feminističke.

Feminizam je nešto što sam trebala prihvatiti na dubljoj razini kako bih bila sretnija i samu sebe naučila voljeti, pa se ta borba nezaobilazno očitava i u mojim romanima.

 

12. Zašto pišete o vremenskom razdoblju o kojem pišete?

 

Pišem povijesne romantične romane smještene u vremenski period između vladavine princa namjesnika i viktorijanskog doba. U to vrijeme promijenila se cijela koncepcija “društva”. Nekada su ljudi živjeli iz generacije u generaciju, bavili se poslovima koje su nasljeđivali od svojih predaka, kretali se samo u društvenim krugovima u kojima su rođeni. Onda je krenulo industrijsko doba koje se osvetilo svemu tome ustaljenome, a rezultat se očitovao u velikom broju radnika koji su postali mobilni jer ih više ništa nije vezalo za mjesto na kojem su rođeni.

Bogati su se morali nositi s time da je zemlja počela gubiti vrijednost kakvu je nekada imala, nekadašnji, gotovo feudalni sustav pretvorio se u nešto slično kapitalizmu koji je dominirao devetnaestim stoljećem. Profitirali su (na štetu drugih) oni koji su to razumjeli; oni koji su se kao pijan plota držali starih vrijednosti, propadali su. Bilo je to doba velikih društvenih preokreta i tijekom samo nekoliko desetljeća nestale su dugo ukorijenjene tradicije.

 

Postoji mnogo čvrstih paralela između tog doba i doba u kojem mi živimo. Današnja djeca (a tu uključujem i sebe kao dijete) smatraju da riječ “zajednica” podrazumijeva myspace ili twitter, a to je drugačije shvaćanje pojma od onoga koji su razumjeli naši djedovi. Ja ne pokušavam pobiti ni jednu od tih definicija; upravo suprotno. Jedno od fundamentalnih ljudskih nastojanja je je čežnja za pripadanjem. Mi gladujemo za mjestom u društvu u koje bismo se uklopili, u kojem bismo bili potrebni i u kojem bismo trebali druge. Koliko god se u vijestima spominjali kapitalizam i trgovina, mislim da je najveća ljudska želja – želja da daju drugome. Ljudska bića moraju osjećati da drugome mogu pružiti nešto posebno i da mogu primiti nešto posebno. Ljubav je ujedno i nejsebičnija i najvelikodušnija emocija na svijetu.

 

S romantikom se, po mojem mišljenju, uvijek radi o nekoj vrsti gladi. Gladuje se za pronalaskom te jedne osobe koja bi nas uzemljila u društvu. Volim pisati o dobu kada se mijenjao sam pojam “zajednice” jer to znači da mojim junacima i heroinama ne fali samo ljubav nego i ona vitalna povezanost s društvom. Društvo u koje bi se uklopili dvadesetak godina ranije raspalo se, a ono za kojim žude još uvijek ne postoji.

Dakle, oni ne samo da moraju pronaći svoj put do ljubavi, nego ujedno za sebe moraju pronaći mjesto na kojem bi se mogli prestati bojati budućnosti.

Unatoč tome što putuju u kočijama i nose čudna odijela, mislim da su vrlo slični današnjim ljudima.

 

 

 

 

Please reload

Izdvojeni postovi

Sabrina Jeffries - biografija i intervju

30/11/2017

1/10
Please reload

Novi postovi
Please reload

Pretraži po tagovima
Pratite nas
  • Facebook Classic
  • Twitter Classic