Što su klubovi za gospodu - utočišta za razvratnu gospodu ili...

10/9/2015

 

Najmanje stotinu godina prije Almack'sa, prvog miješanog društvenog kluba u Engleskoj, u Londonu su postojali mnogi privatni klubovi za gospodu, čiji su članovi bili pripadnici najviših slojeva društva, najčešće engleskog plemstva. To su bili klubovi zatvorenog tipa u koje nije mogao ući bilo tko, a kamoli postati članom (svaki je klub u svakom trenutku imao duge liste čekanja – toliko je svakom pripadniku visokog društva bilo važno imati “svoj” klub).

 

Prvi takav klub osnovan je još u 17. stoljeću u zapadnom Londonu, u ulici St James, gdje su poslije otvoreni i drugi ekskluzivni klubovi za muškarce, pa taj dio grada još i dan-danas nazivaju “clubland” (zemlja klubova). U 18. stoljeću već su postojali mnogobrojni privatni klubovi, no pravi su procvat doživjeli u 19. stoljeću, kad je u engleskoj metropoli djelovalo čak 400 takvih ustanova. Najstariji, najugledniji i najekskluzivniji bio je svakako White's, koji se najčešće spominje u povijesnim ljubavnim romanima, no ako ste strastveni obožavatelji takvog štiva, naići ćete vjerojatno i na Brook's ili Boodle's, koji su također otvoreni među prvima i čije su članstvo uglavnom sačinjavali pripadnici aristokracije. Sva tri kluba još i danas postoje te više nego uspješno posluju na istoj lokaciji u ulici St. James. Primjerice, Charles, današnji princ od Walesa, i njegov sin William, vojvoda od Cambridgea, članovi su kluba White's (princ Charles je ondje proslavio svoju momačku večer prije vjenčanja s Dianom Spencer). Na tom konzervativnom mjestu i dalje vladaju ista pravila – ženska noga ne smije onamo kročiti. Jedina je iznimka učinjena 1991. godine prilikom posjeta kraljice Elizabete II.

 

 

Do kraja 19. stoljeća, svaki muškarac s neupitnim statusom “džentlmena” mogao se dočepati članstva u barem jednom od privatnih klubova za gospodu. Međutim, koliko god ugledno i plemenito njihovo zanimanje bilo, oni koji su morali sami zarađivati za život smatrali su se nepoželjnima. Čak se ni liječnicima i odvjetnicima nije odobravao pristup. Većina gospode zalazila je samo u jedan klub, koji je odgovarao njihovom društveno-političkom identitetu, no neki od njih, ponajprije pripadnici aristokracije, bili su učlanjeni u nekoliko klubova odjednom.

 

Što se zapravo zbivalo u tim klubovima i zašto su bili toliko traženi? U njima se nisu odvijali nikakvi javni nastupi, glazbeni niti bilo kakvi drugi. Ti su klubovi svojim članovima bili poput drugog doma u središtu Londona, gdje su se ti muškarci mogli opustiti, objedovati, družiti se s prijateljima uz skupocjeno piće i cigaru te igrati salonske društvene igre. I, dakako, kladiti se i tračati. U nekim je klubovima postojala i opcija noćenja pa su tako primjerice Englezi koji su živjeli u inozemstvu uvijek mogli koristiti svoje klubove kao bazu prilikom posjeta domovini. To je pripadnicima visokog i višeg srednjeg staleža sa nešto skromnijim prihodima omogućavalo privremeni smještaj u luksuznom okruženju. No, čini se da je glavna svrha postojanja ekskluzivnih klubova čije se članstvo sastojalo isključivo od muškaraca bila bježanje od odnosa s pripadnicama suprotnog spola (ženama, majkama, sestrama...). Mnogi su tadašnji muškarci većinu života proveli u svojim klubovima, a nije bilo neuobičajeno niti da mlada gospoda, kad se netom nakon završetka studija prvi put dosele u London, dvije ili tri godine stanuju u svome klubu, sve dok ne uspiju unajmiti kuću ili stan.

 

U 19. stoljeću, u vrijeme kad je popularnost klubova za gospodu bila na svome vrhuncu, obitelj se smatrala jednim od najvažnijih aspekata života tadašnje otmjene gospode. Njihov dom bio je njihova imovina, njihovo privatno kraljevstvo, i trebao je također biti mjesto koje zadovoljava većinu njihovih potreba. No za članove društvene elite nije uvijek bilo tako; njihovi im domovi nisu baš uvijek pružali privatnost i toplo utočište. Jedno od objašnjenja moglo bi biti to što su se u njihovim kućama vrlo često održavale svečane večere, čajanke, zabave, privatni koncerti i balovi. Njihovi su životi bili izloženi očima javnosti, a nerijetko su završavali i na stranicama žutih novina. Drugo je pak objašnjenje to što su mladi pripadnici engleske aristokracije odrastali okruženi isključivo vlastitim spolom - u privatnim školama i kasnije na fakultetu, pa ih je stoga, budući da su navikli provoditi toliko vremena u muškom društvu, obiteljsko okružje i druženje sa ženama ispunjavalo nelagodom. Klubovi za gospodu pružali su im mogućnost bijega i zato su postali sastavnim dijelom njihovih života.

Krajem 19. stoljeća osnovano je u Engleskoj i nekoliko sličnih klubova za žene, koji su neko vrijeme bili čak i prilično popularni, no samo je jedan od njih uspio preživjeti do dana današnjeg kao isključivo ženski klub.

Please reload

Izdvojeni postovi

Sabrina Jeffries - biografija i intervju

30/11/2017

1/10
Please reload

Novi postovi
Please reload

Pretraži po tagovima
Pratite nas
  • Facebook Classic
  • Twitter Classic